Sarajevo, Bosnia and Herzegovina, Europe MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI...WE ARE UNIFYING DIVERSITIES
FILMOVI RATKA OROZOVIĆA
FRANJEVAČKI SAMOSTAN I CRKVA SV. ANTO, BISTRIK, SARAJEVO,
BOSNA I HERCEGOVINA, 09.6.2011.
PREDSTAVLJANJE FILMOVA I RIJEČ O AUTORU
uz najavu člana ANUBiH VLADIMIRA PREMECA, o RATKU OROZOVIĆU je govorio
književnik i gl. i odg. urednik DIOGEN pro kultura magazina SABAHUDIN HADŽIALIĆ
Vladimir Premec |
Fra Petar Perica Vidić |
U publici je bio prisutan i Visoki predstavnik, Njegova ekselencija Valentin Inzko
 |
 |
Sabahudin Hadžialić i Valentin Inzko |
Fra Petar Perica Vidić, Sabahudin Hadžialić i Valentin Inzko |
FILMSKI ZAPIS REČENOG....09.6.2011.
Sabahudin Hadžialić |
Ratko Orozović |
Govor književnika i gl. i odg. urednika DIOGEN pro kultura magazina,
Sabahudina Hadžialića
Poštovani prijatelji, domaćini iz Franjevačkog samostana i crkve Sv. Ante Padovanskog, dragi gosti,
Izuzetno mi je zadovoljstvo da sam večeras dio otiska vremenskih spora reflektovanih unutar predstavljanja filmskog opusa kolege i prijatelja, Ratka Orozovića. Pogotovo što ćemo i tokom večerašnjeg suočenja sa različitim oblicima predstavljanja sedme umjetnosti unutar dokumentarno – igrano – informativnog spektra Ratkovih viđenja u filmovima...
Čarli Čaplin – Klon Bosanski
Moja kuća ispod mosta putujuća
Ambasadori filma 1978.g.
Životopis Alekse Maskalenka
Mini portreti slikara – Fra Perica Peter Vidić 2010
...moći komunicirati, kroz različite vremenske zone Ratkovih filmskih otisaka, sa višestruko prikazivanim i nagrađivanim filmovima sa Festivala u Rusiji, Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, bivšoj Jugoslaviji. Istovremeno, upravo ovdje ćemo moći pogledati i predstavljanje filmsko-slikarskog portreta našeg Sarajlije sa Bistrika, čovjeka koji nije želio napustiti Sarajevo ni u najtežim trenucima njegove povijesti, uvaženog Fra Perice Petra Vidića. Dok sam upijao višeslojnost Ratkove isprepletene umješnosti scenarističko-režijske sintagme i prezentacije u prvom licu i Fra Peričine blagosti, koja je nepretenciozno izvirala iz svakog pokreta unutar kreacije na platnu pred nama, kroz mene je zaista proticala nemirna rijeka istinske umjetnosti kao duhovne kategorije pronalazimo u večerašnjem predstavljanju. Zbog čega „nemirna rijeka“? Odgovor je jednostavan, bolno jednostavan. Naime, slikar Gabrijel Jurkić je, ako mi dozvolite, paradigma ovih prostora, ali i reflektivne uslovnosti alternativaca ovdašnjih. Pogledajte marginalizaciju, bez obzira, htjeli mi to priznati ili ne, takve osobnosti kao što je bio Gabrijel Jurkić zbog neprihvaćanja ideja socijalizma ondašnjeg, ali i osoba kao što je Vitomir Lukić, zacijelo jedan od najznačajnijih savremenih bosanskohercegovačkih pisaca, odnosno donekle i Fra Perice Petra Vidića. I Vitomir Lukić je pohodio Gabrijela, baš kao i Fra Perica. A i Fra Perica je studirao na likovnoj akademiji u Beču, baš kao i Gabrijel Jurkić. Da li je razumjevanje nečije osobnosti moguće bez posmatranja društvenog okruženja u trenutku kreacije? Zbog toga smatram da je uvaženi Fra Perica Vidić u pravu kada kaže da se umjetnik razvija u godinama stvaranja i da umjetnik, bez obzira želio to priznati ili ne, u različitim godinama svoje kreacije različito percepira, ali i stvara svoje otiske, kako rekoh, vremenskih spora.
Zbog čega poredim Vitomira Lukića i Fra Pericu Vidića. U romanu ALBUM, iz 1968.g. Vitomir Lukić na jednom mjestu veli...: „gledali su nas širom rastvoreni nalični prozori...“...zar prozori mogu gledati?...Književnost je umjetnost riječi koja je dovedena do vrhunca nadnaravnosti i kod Vitomira Lukića, zar ne? Istovremeno, Fra Perica Petar Vidić jednom svom likovnom otisku daje naziv NEVINA BRDA. Ponovo pitanje: „zar brda mogu biti nevina?“ Dva umjetnika, različitih usmjerenja, ali istovremeno toliko istovjetnih nakana, i u dobru, čemu bješe usmjereni čitavog svog života, kako pokojni Lukić tako i uvaženi Fra Perica Vidić, su itekako isprepletena uslovljenošću prostora i vremena u kojem stvaraše. Zbog toga su i njihovi otisci vremenski spora, kako i na papiru, tako i na platnu u stvari istovjetnost poruke kojom odiše i večerašnji film o Fra Perici – da je istinska umjetnost duhovna kategorija. Predstavljanje, unutar serijal Mini-portreti slikara na BHT1 od strane kolege Orozovića, i Fra Petra Perice Vidića je, u stvari, početak plaćanja duga prema autoru. Kakvog duga? Za sve one izložbe koje nismo pohodili. Za sve one slike koje nismo vidjeli. Za svu onu sljepoću koju smo imali. A nismo vidjeli. Da bi progledali, zapanjeni svjetlošću mogućih nakana čovjeka Vidića, umjetnika Vidića i fratra Vidića. Jednog. Našeg. Sarajlije. A ovaj dug, ja lično imam namjeru plaćati, ako treba i godinama, sa kamatama duhovnosti koje su nam nerijetko itekako nedostajale u vremenima kada je misliti i raditi drugačije od dozvoljenog bilo Margaritas ante portas. U pokušaju da sopstvenu umjetničku viziju nadahnjujemo društvenom raznovrsnošću prezentacije danas još uvijek pokušavamo, unutar troumlja kojim smo obuhvaćeni, a koje je zamijenilo jednoumlje onoga sistema, pronaći modalitet sveopćeg iskaza. Modalitet objedinjavanja različitosti. Mislim da je Ratko Orozović u ovome filmu o umjetniku Vidiću, uz pomoć Fra Pericinu, uspio u tome. Nadati se je da će snaga umjetničkog izričaja unutar objedinjavanja različitosti vremenskih spora kod oba umjetnika uspjeti doprijeti i van zidova ovog prelijepog zdanja, samostana Sv. Ante. BHT1 je već učinila veliki iskorak, prikazavši ovo dokumentarno predstavljanje. A umjetnost, istinska umjetnost je kao voda, osnovni preduslov
življenja svakog od nas. Koliko god je sputavali, na kraju će pronaći će put kako bi osvježila percepciju naše svakodnevnice na putu ka ovaploćenju sopstvenog
bića. Umjetnosti što stremi. Ratko Orozović, s druge strane, veli..
KAD KAŽEM ISTINU, UVIJEK POMISLIM NA POSLJEDICE!
Ne znam šta bih ti rekao. Neko bi to možda mogao nazvati i više života u jednom dok ja za tako nešto jednostavno kažem – It's my life! Riječi filmskog
režisera, scenariste, pjesnika, satiričara, novinara i čovjeka Ratka Orozovića jezgrovito, kratko i jasno opisuju način i život osobe kojoj kultura (ali ne bilo
kakva!) protiče venama. Kada kažem ne bilo kakva dolazimo do pokušaja definicije riječi kultura na ovim prostorima i to mimo stereotipnih uzusa koji dominiraju Bosnom (i Hercegovinom) ali i Balkanom de facto. Naime, kada ste osoba koja ostavlja otisak upečatljivog mesije sopstvenih, ali i naših, snoviđenja, onda taj dio culturae ne možemo drugačije definisati do pokušaj buđenja originalosti na uštogljenim prostorima Južnih Slavena.
Završio je Filozofski fakultet u Sarajevu sa diplomskim iz estetike "Lukačeva teorija romana i savremeni pravci u estetici". Studirao je postdiplomske studije, mada, moram priznati, ne znam da li to znači da ih je i završio, iako je to meni, prije svega, najmanje važno jer čovjek je najvažniji, zar ne? Društvenu aktivnost počinje već u Trećoj gimnaziji i jedan je od osnivača gradskog filmskog kluba "Riječ mladih“. Jedan je od osnivača i filmskog časopisa "Sineast", kao i njegov urednik. Bio je član savjeta časopisa „Lica", dopisnik "Mladosti", pozorišni kritičar "Borbe", "Večernjih novina" i "Jutarnjih novina", "Sna", "Dnevnog avaza", a bio je i urednik "Bosanske vile". Član je Udruženja novinara BiH, Udruženja filmskih radnika BiH (bio član uprave i sekretar), član Udruženja književnika BiH (od 1975.), a bio je član savjeta
Jugoslovenske kinoteke, savjeta Jugoslovenskog festivala kratkometražnog i dokumentarnog filma dva puta i član žirija istog Festivala kao i nosilac plakete povodom 50 godina rada Festivala.
U ratu je bio predsjednik izvršnog odbora humanitarnog društva "Dobrotvor", član izvršnog odbora i predsjednik Komisije za film i pozorište i izdavačke komisije SKPD "Prosvjete". Sve vrijeme rata radio je u press-centru Dobrinja. U Skupštini grada Sarajeva, četiri godine bio odbornik ispred Liberalne i Stranke zelenih. Bio je predsjednik Gradske komisije za zaštitu čovjekove okoline i pokretač ideje za ekološku policiju, kao i informativnog EKO centra, koji nije realizovan. Aktivni je član Kruga 99. Pri Kantonu ima status samostalnog umjetnika, a član je i Komisije za izbor samostalnih umjetnika u Kantonu.
Nadam se da mi ne zamjerata opširnost iskaza jer zaista ovaj tihi, mirni, šutljivi čovjek, zaslužuje u svojoj 67. Godini života i 47. Godini umjetničkog rada, i više od ovoga. Eto, neki dan je od gradonačelnika Sarajeva dobio i Zahvalnost za decenijski rad usmjeren doprinosu kulturnih odsjaja grada. A, prve književne radove, poetske, kritičke i satirične objavljuje od 1960., pa sve do danas. Bio je urednik i glavni urednik "Naših dana" (lista studenata BiH). 1970. godine objavljuje prvu samostalnu knjigu aforizama i satirične poezije
OD ŽIVOTA SRAMOTA, a zatim i knjigu poezije (reprint 2009.g.)
U NAMA NEKO DRUGI, 1975.
OD JASENOVCA DO POLARNOG KRUGA (proza). 1999. i
OD ŽIVOTA SRAMOTA / ONE STVARI, 2005.
Objavljivao je tekstove u mnogobrojnim listovima i časopisima (preko 1.000 pozorišnih, književnih i filmskih kritika). Nagrađivan je za poeziju, satiru i filmsku kritiku, a uvrštavan u antologije. Prevođen na italijanski, poljski, ruski, njemački, slovenački, makedonski i dr. jezike.
Vlastitim aforizmima, Orozović jetko i direktno jednostavno zna! Zna promišljati drugačije, bolno drugačije u vremenu kada se zbog pogleda moglo otići u zatvor. Mada i sam bješe jedan od onih koji su probijali barijere jezičkih sunovrata stvarajući alternativu „novogovora“ poslušnih jelena ondašnje misli. Nekada su bili jeleni dok su danas ovce, zar ne?
ŽIVIO 1. APRIL! 1.MAJ RADNOG NARODA!
Scenarista je, kao i režiser, dva igrana filma Vanbračna putovanja, 1987.g., (sniman je u Sarajevu i afirmisao je ljepote grada, bio je među 4 najgledanija filma 1988. godine u ex Jugoslaviji gdje ga je vidjelo 1.200.000 gledalaca, od toga samo u Sarajevu 120.000 ljudi u mjesec dana prikazivanja u kinima)., Bračna putovanja ,1990.g., snimljen je pred rat u Sarajevu i daje posljednje slike nesrušenog grada., uz više od 50 scenarija za kratke filmove i mnoge televizijske emisije, dječiju seriju Svakog petka iz početka i 3 radio drame. Adaptirao je Memoare prote Mateja Nenadovića u monodramu, koja je do sada izvedena 60 puta, i sa uspjehom bila u zvaničnoj selekciji Međunarodnog pozorišnog festivala "Zlatni vitez" u Moskvi. U pozorištima je režirao Brehta: Operu za tri groša, Alda Nikolaja Nije bila peta bila je deveta, Klaustofobičnu komediju Duška Kovačevića, Hotel Majna Vlade Dijaka (adaptacija i režija u Sarajevu i Mostaru), Vicemafija iza rešetaka, komedija režirana za Narodno pozorište u Mostaru.
Napisao je kultni tekst za romansu Ima u meni nešto cigansko, za koju je muziku napisao Julio Marić a izvodio je Dragan Stojnić i koja na predtakmičenju za pjesmu Evrovizije osvojila je drugo mjesto. Pisao je pjesme za Mali šlager; Tužna pjesma o mravu (2005) dobila je drugu nagradu žirija, a pjesma Ljubav bumbara i cvijeta (2006.), treću nagradu.
Svoj filmski debi ostvario je 1974. godine, dokumentarnim filmovima Uz druga je drug i Lj-ubiti. Prije toga je radio kao asistent i pomoćnik mnogim poznatim rediteljima, Sutjeska (Stipe Delić), Sarajevski atentat (Veljko Bulajić), na seriji Odbornici i mnogim drugim. U svom stvaralačkom opusu do sada je režirao preko 50 dokumentarnih filmova od kojih su najznačajniji Ambasadori filma (predstavljao našu zemlju na Venecijanskom bijenalu), Okruženi grad (nagrađen u Beogradu i Lajpcigu), Čizme br. 46 (nagrađen u Beogradu), Faraon Stipe iz Vidoša (Zlatna medalja Beograda za scenarij), Bolji život divljih svinja (specijalna nagrada Međunarodnog festivala "Zlatni vitez " u Kalugi i Moskvi). 2004. godine na Festivalu na Uralu, nagradu je dobio i za film Otkačena kamera (2005.), a ovaj film bio je i u zvaničnoj selekciji Sarajevo film Festivala, zatim svakako filmovi koje večeras predstavljamo a dobitnici su od Zlatne Amfore u Sofiji do Zlatnog Viteza u Moskvi.
Višeslojna poetska izražajnost Orozovića nije samo proizvod dešavanja u bivšoj Jugoslaviji krajem osamdesetih godina prošloga vijeka već je to i način uobličavanja jedne nove komedije — komedije kratke, jezgrovite misli. Naime, mnoštvo isprepletenih likova, sudbina i prostora je pokušaj ovog režisera i scenariste da kroz aforističnu misao satiričnog odsjaja predoči nama ovdašnjim da film jeste zabava, ali itekako ozbiljna zabava. Zabava gdje se i ljubi ali i gdje realnost spaljivanja doktorskih disertacija i nije ništa drugo do naša svakodnevnica sa kojom se suočavamo i danas, mada u obliku koji se, nažalost ni ne može porediti sa ozbiljnom surovošću onoga vremena. Ali...i danas se vozimo u istim tramvajima kao i tada. Istovremeno, Orozovićevi kratki filmovi su svojevrstan oblik vlastite vizije vremena i prostora u kojem se živi, nerijetko sa itekako humornim, da ne kažem humorističkim pristupom obilježavanju jednog itekako zanimljivog sadržaja koji se obrađuje. Filmovi: “Bolji život divljih svinja”, nagrađen na Međunarodnom festivalu Zlatni vitez u Moskvi; “Gaga i Ziga kojoj je maca pojela večeru”, “Čarli Čaplin klon bosanski”,
“Vodeni ćiro u srce me diro”, “Životopis Alekse Maskalenka”(premijerno prikazan na BHT1 februara 2009.g.) su filmovi koji ne samo da individualiziraju likove i djelo otisnuto na filmskoj traci već jesu i vlastiti obol čovjeka koji se ne može pomiriti sa zaboravljenim, ponekad čak i surovim, sudbinama običnih ljudi...ljudi koji u stvari i jesu društvo sui generis.
NAŠA JE BUDUĆNOST BOLJA PROŠLOST
Za Televiziju Sarajevo, TV Novi Sad, FTV, BHT do sada je režirao preko 1.000 emisija od toga 18 serija. Među najznačajnijim su: Narkomanija (7 epizoda), teen serija Veliki odmor (80 epizoda snimljenih od 2003.-2005.), Kristalno i ukrasno staklo (dobila Međunarodnu nagradu Nikola Tesla za epizodu iz serije Minerali i njihova svojstva, 1996.). Pune četiri godine režirao je ekološku mega seriju Prirodna baština BiH (60 epizoda), od čega četiri epizode obrađuju Sarajevo i njegovu okolinu, planine Igman, Bjelašnicu i Jahorinu. Dvije epizode učestvovale su na festivalima u Ohridu i Baru (dobile producentske nagrade), emitovane su dva puta na FTV i BHT, a predstavljaju neprocijenjivu vrijednost prirodnog potencijala naše zemlje.
Od 2003. do 2011. scenarista i reditelj serijala Otkačena kamera, Mini portreti slikara i Putujem i pitam (BHT - preko 80 epizoda od 2003.-2005.). Orozović je zastupljen u Svjetskoj enciklopediji filma. Za svoje filmsko, književno i opšte umjetničko stvaralaštvo do sada je dobio 12 domaćih i 22 međunarodna priznanja. Osnivač je i umjetnički direktor Međunarodnog festivala ekološkog, turističkog filma i spotova "Jahorina fest 2007" (29.11.-2.12.2007.)
Život i djelo Ratka Orozovića, uobličeno unutar 47. godina filmskog i književnog rada koji obilježava u godini koja neumitno teče samo su odraz svojevrsne poetike čovjeka koji se nije skrivao pod plaštom mimikrije, mediokritetstva i marginalija. I kako nam sam veli u jednoj od svojim pjesama: „Pjesme su moja vojska/papir čudno bojište/tu nikad niko ne pogine/tu se vode bitke opasne...“ ovaj umjetnik ne miruje i dalje već i u godinama koje su daleko od „najboljih“ uspostavlja neke nove kanone promišljajući perfomanse koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, kao što je i ovogodišnja monodrama „Volio sam Eminu opasno po život“ koju je uobličio, a na osnovu isključivo ljubavnih stihova Alekse Šantića, moj drug Ratko.I, naravno, završiću riječima dragoga mi prijatelja, pjesnika, satiričara,
filmskog umjetnika, Ratka Orozovića: „Problem fleksibilnosti izražaja nikada nije van čovjeka već neposredno u njemu.“ Naravo, jer Ratkov izražaj se i živi i
uči. Neizrecivo je to...
Respekt, koji svi koji imaju bar malo umjetničkog digniteta moraju osjećati prema ovom, kako filmskom tako i književnom autoru, je obrnuto proporcionalan poziciji koju Samostalni umjetnici imaju u društvu na prostoru Balkana. Kao njegov dugogodišnji prijatelj i kolega nikada ni prestajao to nisam raditi. Njemu podršku davati. Jer dobro, dobro daje. Kako Ratku, tako i meni. A ostali? Kako i on veli u jednom svom aforizmu; „Kad kažem istinu uvijek pomislim na posljedice.“ On nastavlja dalje. U inat posljedicama.
Dobro došli u filmski, ali prije svega, ljudski svijet Ratka Orozovića.
Hvala vam
Sabahudin Hadžialić
književnik
Sarajevo
Bosna i Hercegovina
Izuzetno mi je zadovoljstvo da sam večeras dio otiska vremenskih spora reflektovanih unutar predstavljanja filmskog opusa kolege i prijatelja, Ratka Orozovića. Pogotovo što ćemo i tokom večerašnjeg suočenja sa različitim oblicima predstavljanja sedme umjetnosti unutar dokumentarno – igrano – informativnog spektra Ratkovih viđenja u filmovima...
Čarli Čaplin – Klon Bosanski
Moja kuća ispod mosta putujuća
Ambasadori filma 1978.g.
Životopis Alekse Maskalenka
Mini portreti slikara – Fra Perica Peter Vidić 2010
...moći komunicirati, kroz različite vremenske zone Ratkovih filmskih otisaka, sa višestruko prikazivanim i nagrađivanim filmovima sa Festivala u Rusiji, Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, bivšoj Jugoslaviji. Istovremeno, upravo ovdje ćemo moći pogledati i predstavljanje filmsko-slikarskog portreta našeg Sarajlije sa Bistrika, čovjeka koji nije želio napustiti Sarajevo ni u najtežim trenucima njegove povijesti, uvaženog Fra Perice Petra Vidića. Dok sam upijao višeslojnost Ratkove isprepletene umješnosti scenarističko-režijske sintagme i prezentacije u prvom licu i Fra Peričine blagosti, koja je nepretenciozno izvirala iz svakog pokreta unutar kreacije na platnu pred nama, kroz mene je zaista proticala nemirna rijeka istinske umjetnosti kao duhovne kategorije pronalazimo u večerašnjem predstavljanju. Zbog čega „nemirna rijeka“? Odgovor je jednostavan, bolno jednostavan. Naime, slikar Gabrijel Jurkić je, ako mi dozvolite, paradigma ovih prostora, ali i reflektivne uslovnosti alternativaca ovdašnjih. Pogledajte marginalizaciju, bez obzira, htjeli mi to priznati ili ne, takve osobnosti kao što je bio Gabrijel Jurkić zbog neprihvaćanja ideja socijalizma ondašnjeg, ali i osoba kao što je Vitomir Lukić, zacijelo jedan od najznačajnijih savremenih bosanskohercegovačkih pisaca, odnosno donekle i Fra Perice Petra Vidića. I Vitomir Lukić je pohodio Gabrijela, baš kao i Fra Perica. A i Fra Perica je studirao na likovnoj akademiji u Beču, baš kao i Gabrijel Jurkić. Da li je razumjevanje nečije osobnosti moguće bez posmatranja društvenog okruženja u trenutku kreacije? Zbog toga smatram da je uvaženi Fra Perica Vidić u pravu kada kaže da se umjetnik razvija u godinama stvaranja i da umjetnik, bez obzira želio to priznati ili ne, u različitim godinama svoje kreacije različito percepira, ali i stvara svoje otiske, kako rekoh, vremenskih spora.
Zbog čega poredim Vitomira Lukića i Fra Pericu Vidića. U romanu ALBUM, iz 1968.g. Vitomir Lukić na jednom mjestu veli...: „gledali su nas širom rastvoreni nalični prozori...“...zar prozori mogu gledati?...Književnost je umjetnost riječi koja je dovedena do vrhunca nadnaravnosti i kod Vitomira Lukića, zar ne? Istovremeno, Fra Perica Petar Vidić jednom svom likovnom otisku daje naziv NEVINA BRDA. Ponovo pitanje: „zar brda mogu biti nevina?“ Dva umjetnika, različitih usmjerenja, ali istovremeno toliko istovjetnih nakana, i u dobru, čemu bješe usmjereni čitavog svog života, kako pokojni Lukić tako i uvaženi Fra Perica Vidić, su itekako isprepletena uslovljenošću prostora i vremena u kojem stvaraše. Zbog toga su i njihovi otisci vremenski spora, kako i na papiru, tako i na platnu u stvari istovjetnost poruke kojom odiše i večerašnji film o Fra Perici – da je istinska umjetnost duhovna kategorija. Predstavljanje, unutar serijal Mini-portreti slikara na BHT1 od strane kolege Orozovića, i Fra Petra Perice Vidića je, u stvari, početak plaćanja duga prema autoru. Kakvog duga? Za sve one izložbe koje nismo pohodili. Za sve one slike koje nismo vidjeli. Za svu onu sljepoću koju smo imali. A nismo vidjeli. Da bi progledali, zapanjeni svjetlošću mogućih nakana čovjeka Vidića, umjetnika Vidića i fratra Vidića. Jednog. Našeg. Sarajlije. A ovaj dug, ja lično imam namjeru plaćati, ako treba i godinama, sa kamatama duhovnosti koje su nam nerijetko itekako nedostajale u vremenima kada je misliti i raditi drugačije od dozvoljenog bilo Margaritas ante portas. U pokušaju da sopstvenu umjetničku viziju nadahnjujemo društvenom raznovrsnošću prezentacije danas još uvijek pokušavamo, unutar troumlja kojim smo obuhvaćeni, a koje je zamijenilo jednoumlje onoga sistema, pronaći modalitet sveopćeg iskaza. Modalitet objedinjavanja različitosti. Mislim da je Ratko Orozović u ovome filmu o umjetniku Vidiću, uz pomoć Fra Pericinu, uspio u tome. Nadati se je da će snaga umjetničkog izričaja unutar objedinjavanja različitosti vremenskih spora kod oba umjetnika uspjeti doprijeti i van zidova ovog prelijepog zdanja, samostana Sv. Ante. BHT1 je već učinila veliki iskorak, prikazavši ovo dokumentarno predstavljanje. A umjetnost, istinska umjetnost je kao voda, osnovni preduslov
življenja svakog od nas. Koliko god je sputavali, na kraju će pronaći će put kako bi osvježila percepciju naše svakodnevnice na putu ka ovaploćenju sopstvenog
bića. Umjetnosti što stremi. Ratko Orozović, s druge strane, veli..
KAD KAŽEM ISTINU, UVIJEK POMISLIM NA POSLJEDICE!
Ne znam šta bih ti rekao. Neko bi to možda mogao nazvati i više života u jednom dok ja za tako nešto jednostavno kažem – It's my life! Riječi filmskog
režisera, scenariste, pjesnika, satiričara, novinara i čovjeka Ratka Orozovića jezgrovito, kratko i jasno opisuju način i život osobe kojoj kultura (ali ne bilo
kakva!) protiče venama. Kada kažem ne bilo kakva dolazimo do pokušaja definicije riječi kultura na ovim prostorima i to mimo stereotipnih uzusa koji dominiraju Bosnom (i Hercegovinom) ali i Balkanom de facto. Naime, kada ste osoba koja ostavlja otisak upečatljivog mesije sopstvenih, ali i naših, snoviđenja, onda taj dio culturae ne možemo drugačije definisati do pokušaj buđenja originalosti na uštogljenim prostorima Južnih Slavena.
Završio je Filozofski fakultet u Sarajevu sa diplomskim iz estetike "Lukačeva teorija romana i savremeni pravci u estetici". Studirao je postdiplomske studije, mada, moram priznati, ne znam da li to znači da ih je i završio, iako je to meni, prije svega, najmanje važno jer čovjek je najvažniji, zar ne? Društvenu aktivnost počinje već u Trećoj gimnaziji i jedan je od osnivača gradskog filmskog kluba "Riječ mladih“. Jedan je od osnivača i filmskog časopisa "Sineast", kao i njegov urednik. Bio je član savjeta časopisa „Lica", dopisnik "Mladosti", pozorišni kritičar "Borbe", "Večernjih novina" i "Jutarnjih novina", "Sna", "Dnevnog avaza", a bio je i urednik "Bosanske vile". Član je Udruženja novinara BiH, Udruženja filmskih radnika BiH (bio član uprave i sekretar), član Udruženja književnika BiH (od 1975.), a bio je član savjeta
Jugoslovenske kinoteke, savjeta Jugoslovenskog festivala kratkometražnog i dokumentarnog filma dva puta i član žirija istog Festivala kao i nosilac plakete povodom 50 godina rada Festivala.
U ratu je bio predsjednik izvršnog odbora humanitarnog društva "Dobrotvor", član izvršnog odbora i predsjednik Komisije za film i pozorište i izdavačke komisije SKPD "Prosvjete". Sve vrijeme rata radio je u press-centru Dobrinja. U Skupštini grada Sarajeva, četiri godine bio odbornik ispred Liberalne i Stranke zelenih. Bio je predsjednik Gradske komisije za zaštitu čovjekove okoline i pokretač ideje za ekološku policiju, kao i informativnog EKO centra, koji nije realizovan. Aktivni je član Kruga 99. Pri Kantonu ima status samostalnog umjetnika, a član je i Komisije za izbor samostalnih umjetnika u Kantonu.
Nadam se da mi ne zamjerata opširnost iskaza jer zaista ovaj tihi, mirni, šutljivi čovjek, zaslužuje u svojoj 67. Godini života i 47. Godini umjetničkog rada, i više od ovoga. Eto, neki dan je od gradonačelnika Sarajeva dobio i Zahvalnost za decenijski rad usmjeren doprinosu kulturnih odsjaja grada. A, prve književne radove, poetske, kritičke i satirične objavljuje od 1960., pa sve do danas. Bio je urednik i glavni urednik "Naših dana" (lista studenata BiH). 1970. godine objavljuje prvu samostalnu knjigu aforizama i satirične poezije
OD ŽIVOTA SRAMOTA, a zatim i knjigu poezije (reprint 2009.g.)
U NAMA NEKO DRUGI, 1975.
OD JASENOVCA DO POLARNOG KRUGA (proza). 1999. i
OD ŽIVOTA SRAMOTA / ONE STVARI, 2005.
Objavljivao je tekstove u mnogobrojnim listovima i časopisima (preko 1.000 pozorišnih, književnih i filmskih kritika). Nagrađivan je za poeziju, satiru i filmsku kritiku, a uvrštavan u antologije. Prevođen na italijanski, poljski, ruski, njemački, slovenački, makedonski i dr. jezike.
Vlastitim aforizmima, Orozović jetko i direktno jednostavno zna! Zna promišljati drugačije, bolno drugačije u vremenu kada se zbog pogleda moglo otići u zatvor. Mada i sam bješe jedan od onih koji su probijali barijere jezičkih sunovrata stvarajući alternativu „novogovora“ poslušnih jelena ondašnje misli. Nekada su bili jeleni dok su danas ovce, zar ne?
ŽIVIO 1. APRIL! 1.MAJ RADNOG NARODA!
Scenarista je, kao i režiser, dva igrana filma Vanbračna putovanja, 1987.g., (sniman je u Sarajevu i afirmisao je ljepote grada, bio je među 4 najgledanija filma 1988. godine u ex Jugoslaviji gdje ga je vidjelo 1.200.000 gledalaca, od toga samo u Sarajevu 120.000 ljudi u mjesec dana prikazivanja u kinima)., Bračna putovanja ,1990.g., snimljen je pred rat u Sarajevu i daje posljednje slike nesrušenog grada., uz više od 50 scenarija za kratke filmove i mnoge televizijske emisije, dječiju seriju Svakog petka iz početka i 3 radio drame. Adaptirao je Memoare prote Mateja Nenadovića u monodramu, koja je do sada izvedena 60 puta, i sa uspjehom bila u zvaničnoj selekciji Međunarodnog pozorišnog festivala "Zlatni vitez" u Moskvi. U pozorištima je režirao Brehta: Operu za tri groša, Alda Nikolaja Nije bila peta bila je deveta, Klaustofobičnu komediju Duška Kovačevića, Hotel Majna Vlade Dijaka (adaptacija i režija u Sarajevu i Mostaru), Vicemafija iza rešetaka, komedija režirana za Narodno pozorište u Mostaru.
Napisao je kultni tekst za romansu Ima u meni nešto cigansko, za koju je muziku napisao Julio Marić a izvodio je Dragan Stojnić i koja na predtakmičenju za pjesmu Evrovizije osvojila je drugo mjesto. Pisao je pjesme za Mali šlager; Tužna pjesma o mravu (2005) dobila je drugu nagradu žirija, a pjesma Ljubav bumbara i cvijeta (2006.), treću nagradu.
Svoj filmski debi ostvario je 1974. godine, dokumentarnim filmovima Uz druga je drug i Lj-ubiti. Prije toga je radio kao asistent i pomoćnik mnogim poznatim rediteljima, Sutjeska (Stipe Delić), Sarajevski atentat (Veljko Bulajić), na seriji Odbornici i mnogim drugim. U svom stvaralačkom opusu do sada je režirao preko 50 dokumentarnih filmova od kojih su najznačajniji Ambasadori filma (predstavljao našu zemlju na Venecijanskom bijenalu), Okruženi grad (nagrađen u Beogradu i Lajpcigu), Čizme br. 46 (nagrađen u Beogradu), Faraon Stipe iz Vidoša (Zlatna medalja Beograda za scenarij), Bolji život divljih svinja (specijalna nagrada Međunarodnog festivala "Zlatni vitez " u Kalugi i Moskvi). 2004. godine na Festivalu na Uralu, nagradu je dobio i za film Otkačena kamera (2005.), a ovaj film bio je i u zvaničnoj selekciji Sarajevo film Festivala, zatim svakako filmovi koje večeras predstavljamo a dobitnici su od Zlatne Amfore u Sofiji do Zlatnog Viteza u Moskvi.
Višeslojna poetska izražajnost Orozovića nije samo proizvod dešavanja u bivšoj Jugoslaviji krajem osamdesetih godina prošloga vijeka već je to i način uobličavanja jedne nove komedije — komedije kratke, jezgrovite misli. Naime, mnoštvo isprepletenih likova, sudbina i prostora je pokušaj ovog režisera i scenariste da kroz aforističnu misao satiričnog odsjaja predoči nama ovdašnjim da film jeste zabava, ali itekako ozbiljna zabava. Zabava gdje se i ljubi ali i gdje realnost spaljivanja doktorskih disertacija i nije ništa drugo do naša svakodnevnica sa kojom se suočavamo i danas, mada u obliku koji se, nažalost ni ne može porediti sa ozbiljnom surovošću onoga vremena. Ali...i danas se vozimo u istim tramvajima kao i tada. Istovremeno, Orozovićevi kratki filmovi su svojevrstan oblik vlastite vizije vremena i prostora u kojem se živi, nerijetko sa itekako humornim, da ne kažem humorističkim pristupom obilježavanju jednog itekako zanimljivog sadržaja koji se obrađuje. Filmovi: “Bolji život divljih svinja”, nagrađen na Međunarodnom festivalu Zlatni vitez u Moskvi; “Gaga i Ziga kojoj je maca pojela večeru”, “Čarli Čaplin klon bosanski”,
“Vodeni ćiro u srce me diro”, “Životopis Alekse Maskalenka”(premijerno prikazan na BHT1 februara 2009.g.) su filmovi koji ne samo da individualiziraju likove i djelo otisnuto na filmskoj traci već jesu i vlastiti obol čovjeka koji se ne može pomiriti sa zaboravljenim, ponekad čak i surovim, sudbinama običnih ljudi...ljudi koji u stvari i jesu društvo sui generis.
NAŠA JE BUDUĆNOST BOLJA PROŠLOST
Za Televiziju Sarajevo, TV Novi Sad, FTV, BHT do sada je režirao preko 1.000 emisija od toga 18 serija. Među najznačajnijim su: Narkomanija (7 epizoda), teen serija Veliki odmor (80 epizoda snimljenih od 2003.-2005.), Kristalno i ukrasno staklo (dobila Međunarodnu nagradu Nikola Tesla za epizodu iz serije Minerali i njihova svojstva, 1996.). Pune četiri godine režirao je ekološku mega seriju Prirodna baština BiH (60 epizoda), od čega četiri epizode obrađuju Sarajevo i njegovu okolinu, planine Igman, Bjelašnicu i Jahorinu. Dvije epizode učestvovale su na festivalima u Ohridu i Baru (dobile producentske nagrade), emitovane su dva puta na FTV i BHT, a predstavljaju neprocijenjivu vrijednost prirodnog potencijala naše zemlje.
Od 2003. do 2011. scenarista i reditelj serijala Otkačena kamera, Mini portreti slikara i Putujem i pitam (BHT - preko 80 epizoda od 2003.-2005.). Orozović je zastupljen u Svjetskoj enciklopediji filma. Za svoje filmsko, književno i opšte umjetničko stvaralaštvo do sada je dobio 12 domaćih i 22 međunarodna priznanja. Osnivač je i umjetnički direktor Međunarodnog festivala ekološkog, turističkog filma i spotova "Jahorina fest 2007" (29.11.-2.12.2007.)
Život i djelo Ratka Orozovića, uobličeno unutar 47. godina filmskog i književnog rada koji obilježava u godini koja neumitno teče samo su odraz svojevrsne poetike čovjeka koji se nije skrivao pod plaštom mimikrije, mediokritetstva i marginalija. I kako nam sam veli u jednoj od svojim pjesama: „Pjesme su moja vojska/papir čudno bojište/tu nikad niko ne pogine/tu se vode bitke opasne...“ ovaj umjetnik ne miruje i dalje već i u godinama koje su daleko od „najboljih“ uspostavlja neke nove kanone promišljajući perfomanse koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, kao što je i ovogodišnja monodrama „Volio sam Eminu opasno po život“ koju je uobličio, a na osnovu isključivo ljubavnih stihova Alekse Šantića, moj drug Ratko.I, naravno, završiću riječima dragoga mi prijatelja, pjesnika, satiričara,
filmskog umjetnika, Ratka Orozovića: „Problem fleksibilnosti izražaja nikada nije van čovjeka već neposredno u njemu.“ Naravo, jer Ratkov izražaj se i živi i
uči. Neizrecivo je to...
Respekt, koji svi koji imaju bar malo umjetničkog digniteta moraju osjećati prema ovom, kako filmskom tako i književnom autoru, je obrnuto proporcionalan poziciji koju Samostalni umjetnici imaju u društvu na prostoru Balkana. Kao njegov dugogodišnji prijatelj i kolega nikada ni prestajao to nisam raditi. Njemu podršku davati. Jer dobro, dobro daje. Kako Ratku, tako i meni. A ostali? Kako i on veli u jednom svom aforizmu; „Kad kažem istinu uvijek pomislim na posljedice.“ On nastavlja dalje. U inat posljedicama.
Dobro došli u filmski, ali prije svega, ljudski svijet Ratka Orozovića.
Hvala vam
Sabahudin Hadžialić
književnik
Sarajevo
Bosna i Hercegovina
| postovani_prijatelji.doc |
| postovani_prijatelji.docx |
Copyright © 2010/2011 DIOGEN pro cultura magazine Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić . Design LOGO - Stevo Basara. All Rights Reserved.
Contact E-mail: sabihadzi@gmail.com; WWW: http://sabihadzi.weebly.com/
Adresa magazina/Address of the magazine: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Contact E-mail: sabihadzi@gmail.com; WWW: http://sabihadzi.weebly.com/
Adresa magazina/Address of the magazine: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
