Sarajevo, Bosnia and Herzegovina, Europe MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI...WE ARE UNIFYING DIVERSITIES
RADMILO V. RADOVANOVIĆ
Radmilo V. Radovanović je rođen 28.08.1957.godine u Divinu kod Bileće.Školovao se u Trebinju i Mostaru. Objavio pjesničke knjige: Suze, KPZ, Pljevlja,1976.godine; Ovo vrijeme, SKPD Prosvjeta”Mrkonjić Grad,1994.godine; Tamnica školjke, ”Glas srpski”, Banja Luka,1995.godine; Metamorfoza bića, ”Glas srpski”,Banja Luka,1997.godine; Raskošna tamnica,”Glas srpski”,Banja Luka,1998.godine; Epitafius,”Apostrof” Beograd,”Glas srpski”Banja Luka,2000.godine; Morfejski san,” Prosveta”, Beograd,2001.godine; Divinska Mikena, ” Glas srpski”, Banja Luka,2002.godine; Na obalama Lete, ”Nolit”, Beograd,2003.godine; Oči bezdana,”Narodna knjiga”,Beograd,2004.godine; Banket ukletih, ”Glas srpski”, Banja Luka, 2005.godine; Dvije ponoći Vavilona, ”Narodna knjiga”, Beograd, 2005.godine; Prebivalište pepela, ”Glas srpski”, Banja Luka, 2007.godine; Divinske svjetlosti (izbor poezije), ‘’Zavod za udžbenike i nastavna sredstva”Istočno Sarajevo, 2007.godine; Pusta obala,o Tetida ”Udruženje Književnika Srpske Podružnica Banja Luka”,2009.godine. Za svoj književni rad dobio je više značajnih priznanja. Zastupljen u zbornicima i antologijama. Prevođen.Član je Udruženja književnika Srpske i Udruženja književnika Srbije.Živi u Mrkonjić Gradu. E-mail: radmilov.radovanovic@teol.net
|
...Po crnim eternitom srce pjeva..../....Pretvoren u pepeo zaspao u rimi...Zaokružena smislena cjelina unutar nikada nedosegnutih vrhunaca strasti? Pretpostavljene mogućnosti vidljive anahrone ljubavi? Malodušnost zbog griješnosti puste? Naknadna sretna olakotna okolnost susretu što stremi? Žal za propuštenih maštarijama mladolikog scenarija? Odraslog čovjeka? Pisca? Pjesnika? Sve i svja. Bože pomiluj! Pjesnički snovi Radmila V. Radovanovića i dalje traju. Istkani putenim putevima neizrečene, ali ispisane, ljubavi. Kako to? Njegov bijeg u stih je, u stvari, odlazak ka povratku. U život. Putevima traženja empirijskim oblicima grčkoga mitosa sa ciljem dosezanja ovovremenog ethosa...ljubavi. Unutar življenja samog. Višeslojnost nadnaravne ali i, nerijetko, nadrealne, poetike je kao photo-shop efektima uobličena živuća slika unutar In-design ili Corel 12/QuarkXPress-a trenutnog realiteta. Čovjeka. Muškarca i žene. Odnosno, rukom darovitog maga izmaštani realitet usmjeren kreaciji, ne paralelnog, već hvale vrijednog svijeta. Svijeta usmjerenog čovjeku zbog čovjeka. I ljubavi, ka tom čovjeku. Pardon, ženi.
Riječ urednika |
... On the black eternity heart is singing..../ ...Converted to ashes fell asleep in rhyme ... Circled meaningful unit within never unreached peaks of passion? Premise visible of anachronistic love? Discouragement due to the sin release? Subsequent happy mitigating circumstances meet the aims? Pity for missed fantasies scenario of youth? Adult? Writer? Poet? Everything and…everything. God have mercy! Poetic dreams of Radmilo V. Radovanovic are still ongoing. Woven with carnal ways of unspoken, but written, love. How is that? His escape in the verse is, in fact, going to return. Into the life. Ways of seeking empirical forms of the Greek mythos with the aim of reaching nowadays ethos...of love. Within the living itself. Multilayer of supernatural and, often, surreal, poetic is as the effects of photo-shop shaped living picture within the In-Design or Corel 12/QuarkXPress of current reality. Human. Men and women. That is, a gifted magician hand, imaginative reality directed towards creation, not parallel, but praise worthy world. World-oriented human for human, because the human. And love, towards that human. Sorry, woman.
Editor’s word |
|
MLADI ADONIS
Šarl Kro Odgovor To što te sledim diže ti sumnje veo? Moj život je tvoj,ako ga želiš,ceo. I, daleko da sam vladar tvojih želja, Ti odvodiš moj san tamo gde bi htela. S lepotom neba,u tebi se penuša Kobni ritam;jer moja slobodna duša U slavlju se ljutim brigama ophrva Već kako to želi luk tvojih obrva. Imao tvoje srce ili otišlo s njime, Blagosiljaću te kroz uzvišene rime, Znaću da ti jednom sa mnom drage biše, I da od tog nemam što želeti više. (prevod,Kolja Mićević) VERONIKA Sve svoje moći i nemoći Stavljam na ovu bjelinu hartije Sakupljam tvoje prve znake filozofije Dodirujem stara pisma i riječi prosute Sjećam se one sobe što je pravila krugove Dok je vjetar udarao tako snažno U hotel M. i lijepe usne nesanice Umorno naše jutro isprati nas polu gole Pred slikom Mona Lize zaiskri duša Shvatih kako srce u ljubavi umire Trenutak života zatreperi i rastrese me Čuh stih koji patnja se zove Uvenuh u nježnom sjaju onome Moja molitva u tvojoj savjesti strepi Pogledali smo se i otišli bez riječi Žalosni u tom susretu nekome Nisam vjerovao da si mi se mogla dati Ali bio sam mlad i snažan poput vola I ljuljala se soba kao val na Neretvi Sjećam se imala si dvadeset i četiri godine A i ja tu negdje i bila si čedna djevica Bože koliko sam te volio Koliko stiskao i bio u tvojoj ruci Negdje visoko uzdizao sam ti glas Igračko moja na vjetru jeseni Zebnjo ljubavi koliko ona noć zaboli Sada u tvojoj žudnji jedno se srce javi A snijeg pada i moju zvijezdu gasi Svaka noć negdje me prevrne Soba uživa u miru niko ne hoda Vrijeme čini svoje i negdje me nosi Po podu pada stih i škripi tuga Sablasna sjena pipa te I traži Ali sve nestalo je polako stari se Tvoja me riječ nakon trideset godina ponova budi Tiho se kradom na telefon javi Iz usta tvojih klizi kao onda Slušam te sa smiješkom i riječi lete lete Osjećam kad ti pričam da plačeš Teško je ali šta je tu je Iskapi svoje suze nek se osvježe Možda će doći čas u tom beskraju Da se vidimo ponova u onom disanju Jeste da je danas led I sjećanje na onu sobu i hotel M. Sada ponova obnovljen Ne ljuti se što sam te pronašao I pozvao nakon toliko godina Mi smo imali dvadeset četiri tada I bili tako mladi I eto upućujem ti svoje čiste misli Ovdje pada prvi snijeg Ja na njemu treperim i stojim Zbogom da budemo jasni Okupan tvojom ljubavlju Negdje daleko odlazim Da čekam i kasnim kasnim… TUŽNA JE SVJETLOST SELENA Tužna je svjetlost Selena koju prosipaš na zemlju Ja ležim u dubokoj pećini utonuo u vječni dremež Ti se naginješ nada mnom miluješ me i šapućeš Ljubavne riječi ja ne čujem Jutro je sve bliže i bliže Na istoku se zarumenilo Vjesnica zore jutarnja zvijezda ružičastoprsta boginja zore Eos Otvara vrata na koja uskoro izlazi svjetli bog Sunce Helios Na zemlji sve miriše svuda se šire mirisi Probuđena zemlja radosno pozdravlja boga Sunca Heliosa Koji se javlja sa svojim svjetlim obasjajem Sa njime izlazim na nebo s obala Okeana Ti me tu čekaš i budiš ljubavi moja davna Ja ti tu poklanjam svjetlost toplotu i život UGAŠENA VATRA Namrštenih očiju oholi i hladni Gledamo se tako otišli od sebe U takvome činu nijemo pokajanje Za poraze krivi one crne noći Iz dubokog jaza ti ode od mene Spokojna ko zvijezda na vidiku dana Strast si pamet izdajicom zvala Ugašena vatro rimo ove pjesme TUGA Između nas dvoje daljine stoje Da se vidimo mnogo će vode proteći Zbog tebe one ljubavi i strasti S čežnjom se sjetim tanga i prve suze Još sam ti živ ali stanujem daleko Duša mi o tebi opet sniva Ti se javiš pismom povremeno Ja nemam snage čekanjem tuga ubija EPILOG Dođoh poslije tri decenije pred tvoju kuću Na tvoj prag Ti me sačeka i pozva u svoju sobu Da popijemo Blagdansko piće I čežnju protkamo suzom Uzdahnuo sam stežući ti šaku Pamteći sreću misleći o tebi Sunčev prah zabjelasao se na kišnom drumu Ti i ja nekad bijasmo jedno A sad kao suho lišće opalo Šta stade u jedan čas našeg razgovora Sunce zašlo godine prošle i one noći Otvorili smo srca uspravno Bregovi ostaše u daljinama Tvoj osmijeh se rascvjetava na mojim obrazima Misli su nam ponova iste Zajedno sa njima nestajemo Na različitim stranama svijeta Zatvaramo vrata svojih srdaca Gledamo one narove što rastu Ispred stare roditeljske kuće Oni imaju svoju dušu i sopstvenu pjesmu Danas kad ti i ja uzdišemo Naši poljupci nisu ni nalik na nekadašnje Ucvijeljeno srce nema radosti Samo jedna plava žena zrači u polu tami sobe Juriš mojih misli je proganja Nas dvoje pogledom se opet tražimo Neretva odnosi zimu i sakriva naš trag Dvije plemenite duše našle su nova utočišta Ti u Ž…… sa dvije ruže Ja u Mrkom Gradu sa jednom I možda nekada i nikad zajedno A ipak zajedno na plavom nebu zaborava |
ADONIS MLADI
prolog MLADI ADONIS Ja sam bio Adonis mladi Sin hercegovačkog bolničara A ti boginja ljubavi Afrodita Prelijepa Čapljinka Vera Radi mene zaboravi Patmos Cvjetnu Kiferu i svijetli Olimp Zaboravi svoje zlatne ukrase Svoju ljepotu Rijetko si me ostavljala samog Molila si me da pamtim tvoje molbe A ja pobjegoh u Kiparske planine Da stradam od divlje svinje Koja me svojim strašnim očnjacima rani Ti puna neizlječivog bola poče da me traži Po strmim planinskim stranama Po mračnim klancima Po ivicama dubokih bezdana Svuda Tvoje nježne noge izranjavalo je oštro kamenje I bodljikavo šiblje Kapi tvoje krvi padahu na zemlju I ostaviše trag za tobom Ti najzad pronađe moje tijelo i gorko zaplaka Napokon nakon trideset godina Da bi zauvijek sačuvala uspomenu na mene ti naredi Da iz moje krvi izraste nježni anemon A iz svojih ranjenih nogu gdje kanuše Crvene kapi krvi Izrastoše raskošne ruže Crvene kao tvoja krv Od tada naravno skrivajući se Ja ću po pola godine biti na Zemlji Sa mojom prekrasnom Afroditom Mojom Verom Vraćen na zemlju na svjetlost sunčanih zraka U svojoj prirodi Ja vječno mladi Adonis Divinski NA GRANČICI ZABORAVA Na ovaj dan Tri decenije kasnije Na Tvoju adresu Poslao sam knjigu Pusta obala,o Tetida Znam da si je dotakla Svojom svijetlom rukom Ali ovaj život plaća obol Za onu noć punu zrikavaca i nježnih poljubaca Pokraj zelene Neretve Ti si došla slučajno ili namjerno U malu vojvođansku varošicu Sa nekim da podijeliš sudbinu Onaj sam koji je godinama Tragao za tvojim suncem Pišući svoje prve znake očajanja Sada kada gubim svoj ponos O ne slušaj me Ne gledaj me Samo pročitaj i smjesti Moje tužne rime u dim Koji će se podići visoko Ja ću sva svoja osjećanja zamrznuti U posljednjem kriku Visoko na grančici zaborava MOJA HERA Ja sam tvoj Zevs A ti moja boginja Hera Na visokom Olimpu Vladaš i zapovijedaš Gromovima i munjama Na tvoju riječ Nebo se prekriva Tamnim kišnim oblacima A na pokret samo jedne ruke Podižu se strašne bure Velika Hero Moja plavooka Još si prelijepa volooka bjeloruka Ispod vijenca u talasima Padaju ti divne kovrdže Oči ti plamte vlašću i Mirnom veličanstvenošću Ti gdje pođeš Miris se širi zemljom Svi ti se sklanjaju Velika gospodarice Olimpa Ja jedini Ne Ti tada ućutiš i savlađuješ gnjev Dok te ja okivam zlatnim lancima I svojom moći OPROSTI O nikad neću zaboraviti Tvoje ime i glas koji živi Dok pada prvi snijeg i mećava ujeda Pod crnim eternitom srce pjeva Tužan sam i skrivam to u prste Lijek tu pjesmu koja me grije Kakav sam pročitaj ove noći Pretvoren u pepeo zaspao u rimi TIŠINA Prazan je dom i hartija ova Tišina ledi i radi java Tebe je odnijela huda sreća Život teče i posle posrtanja U prah sam poslao riječi zaborava Krik rane i koljena gola Između neba i zemlje beskrajna tišina Ti ljubiš kamen ja živ sa okom bez oka  |
Copyright © 2010 DIOGEN pro cultura magazine Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić . Design LOGO - Stevo Basara. All Rights Reserved.
Contact E-mail: sabihadzi@gmail.com; WWW: http://sabihadzi.weebly.com/
Adresa magazina/Address of the magazine: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Contact E-mail: sabihadzi@gmail.com; WWW: http://sabihadzi.weebly.com/
Adresa magazina/Address of the magazine: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
