Predstavljamo knjigu Ognjena Pudara ODRASTANJE JEDNOG PUDARA

Sarajevo, Bosnia and Herzegovina, Europe MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI...WE ARE UNIFYING DIVERSITIES

DIOGEN pro kultura magazin predstavlja knjigu Ognjena Pudara, Osečina, Srbija
"ODRASTANJE JEDNOG PUDARA" - 16.01.2011.g.

Ognjen Pudar "ODRASTANJE JEDNOG PUDARA"
   Roman u pričama ili priče romana

          U očiglednoj pretpostavci da je ovo samo početak prozne trilogije, ili nečega još šireg, sveobuhvatnijeg, na samom početku, iščitavši prozni uradak Ognjena Pudara, naslovljen „Odrastanje jednog Pudara“, iskrenosti stremim. Naime, ako je u pitanju fotografska memorija, u susretu smo sa zaista briljantnim umom, koji, čak i kada improvizira, stvara neke nove slike, samo njemu znane, a nama itekako shvatljive. S druge strane, ako se radi o "prepričivaću", onome što iskaze šture daje, a na osnovu nečega što je nekada i negdje neko rekao, ispričao, ponovo smo u susretu sa osobom koja osebujnošću kreacije jeste istkana.

          Elem, mnoštvo bi se zamjerki moglo izreći za lektora koji je, pretpostavljam, zbog toga što Ognjen dolazi sa prostora drugačijeg lingvističkog iskaza, prenebregnuo činjenicu da „bezbijedno“ zaista mora biti „bezbjedno“ jer lektor koji je „obrađivao“ ovu knjigu mnoštvo grešaka manifestira unutar neznanja prijemčivog ranim radovima, pardon, razredima osnovne škole, a ne akademski obrazovanom edukatoru jezika.

Međutim, čak ni greške ovakve vrste nisu mogle uništitu arhetipsko promišljanje slojevitog iskaza našeg autora. On jeste odrastao u jednom, školovavši se u drugom, da bi danas živio u trećem sistemu društvenih vrijednosti. Ovdašnjih. Mada bih se mogao zapitati da to nije sve, ipak isti oblik, uz različito pakovanje. No, to je priča za neku drugu priliku. Ili osvrt. Zbog toga i navedoh da je ovo samo početak njegove refleksije unutar ovoga romana. Ili priča. U romanima. Priča...

          Njegova historijska fotka faktografskih naznaka je za nas toliko još uvijek nedovoljno ispitano vrijeme pedesetih i šesdesetih godina prošloga stoljeća/vijeka koje je, djelomično, iskaze imalo u prozi Selimovića, Andrića ili Sušića, ali reflektivno, dok se bavilo orijentalno-mistično-realističnim predočavanjem svekolikih istina. Nama nepoznatih.

Fokusirajući se na jednu porodicu i odrastanje individue unutar nje same, on najviše govori o množini toga vremena. Uz razliku u finesama koje su odisale i „branjem zelenog voća“ ali i „ponosom ulova velkog klena“, uz satirično-humorne reakcije usmjerene glasnim komentarima o debljini Prve drugarice kod Tita, a za šta se tada i bez posla ostajalo.

          Svoj ideološki stav Ognjen ne krije. On je antifašista u srcu, pravoslavnog backgrounda, ali prije svega čovjek. Njegov jezik je jezik bosanskohercegovačkih, hrvatskih, srpskih i inih prostora. Maternji jezik koji za njega nikada nije bio ni srpsko-hrvatski ni hrvatsko-srpski. Ne, on nije bio JUGOSLOVEN, sanjajući nevidljivi oblik SUPRA-NACIJE iza koje su se najviše krili upravo razaraći države koja je nosila to ime! I naravno da su najviše oni koji su se potpisivali ćirilicom na jednoj, postali najveći latiničari na drugom mjestu. I vice versa. Do bola.

          Ne, Ognjen Pudar je čovjek ovih prostora. Nepatvoreni oblik samozatajnog iskaza koji je godinama prikupljao sjećanja unutrašnjeg bića, sjećanja koja su kao bujica nakana pretočena u retke koje sa zadovoljstvom iščitah. Više puta. Ne zbog njega. Zbog mene, neznalice.

Mostar, Čapljina, Split su dio odrastanja jednog Pudara, osobnosti što stremi. Unutar razorene porodice on obitelj kreira. Snagom vlastitog bola. I sjećanja.

          Njegovi likovi su filmski stvarne osobe. A svaka od priča, koliko god redaka imala, filmom može postati. Scenario uobličiti.

          On je jednostavno bilježio istinu. Ako je ponekad i napravio mali otklon od toga, zbog čega mu to ne bi bilo dozvoljeno. Umjetnička sloboda je predivna stvar. Kada si umjetnik. Koji znanju teži. I upravo se to njemu desilo. Spoznavši da zaista ništa ne zna, pred nas je prosuo biserne fotografije trenutaka vlastitog života koji ostaje kao opomena sjećanja za sve pravednike ovih prostora. Koji živjeti traže. Iskreno i nadahnuto.

          Upotreba kratkih rečenica, britkih izraza se izmjenjuje sa širinom misli kod dužih, naglašenih uvoda, ali i priča. Ovdje je riječ o znalcu kratke forme. I to je prednost nekoga ko sutra može krenuti dalje, i duže i jače. Navođenje stvarnih imena i njihovih životnih stremljenja, u zaista čistom, obliku njihovog izgovorenog lokalnog slenga je prednost, i nikako mana.

Na samom početku napisah da je ovo samo...početak. Nadam se. Jer ispio jednu čašu jesam. Ali, želim se napiti eliksira sjećanja i za tako nešto mi treba mnogo više. Nadam se da ću sjediti za stolom kada Ognjen otvori seharu novih priča, ili romana. Da se opijem radošću stvaranja unutar kreacije nadanja. Njegovih, ali i mojih.

          I posljednje, ali ne i zadnje, u vremenima kao što su ova naša, današnja, bilo bi dobro prevesti ovu knjigu na sve „maternje“ jezike ovih prostora kako bi riječ „bezbjedno“ postala „“безбеднa”“, „varna“, „në mënyrë të sigurtë” i “безбедно”, ali i “sigurna”.

   Od nas samih, plemena raznobojnih - istoga naroda.

   Samo je problem: KOJEG?

Sabahudin Hadžialić

književnik,

gl.i odg.urednik,

DIOGEN pro kultura magazin

Ognjen Pudar

Copyright © 2010 DIOGEN pro cultura magazine Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić . Design LOGO - Stevo Basara. All Rights Reserved.
Contact E-mail: sabihadzi@gmail.com; WWW: http://sabihadzi.weebly.com/
Adresa magazina/Address of the magazine: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina