Klik gore za detalje...Click above for details
DIOGEN pro kultura magazin predstavlja knjigu poezije Maje Danilovića, Beograd, Srbija
"MAKAR TO BILA SLUTNJA SAMO" - 13.12.2010.g.
 |
  |
Majo Danilović „Makar to bila slutnja samo“
„Momački nokturno“ u „Nikakvoj pesmi“
Bog bez religije u pjesmama bez predrasuda
Rijetko, veoma rijetko u naslovu prikaza knjiga koristim složenice nastale iz naslova pjesama. Međutim, kod Maje Danilovića se to jednostavno nije moglo zaobići. U dva naslova odsjaji različitih vizija opstaju, unatoč sivilu nadanja koji obasjavaju njegove gorljive poeme. Kontradikcija uobličenosti prethodne rečenice je kontradikcija poetike ovoga autora. Za razliku od prve knjige, kada je i sam početak kreacije poetika bio usmjeren uspješnicama ljubavi, u ovom dijelu svojih poslanja, unutar književne riječi, pjesnik nastavlja realnost optočavati subrealnošću vlastite psihe. Nerijetko dodajući semantici predočenog i metafore zbilje koja na prvi pogled nije prijemčiva, ipak poslije ponovnog čitanja uspješno razaznajemo poruke autorskih misli. Ali, kako i rekoh, ovdje dominira subrealnost. Kakva? Sa jedne strane, moram priznati, blaga i tiha, ne toliko jača, nadgradnja uspješnih, lepršavih kreacija iz prethodne knjige o ljubavi i težnjama njenim, a s druge...S druge strane snažne poruke kratkog stiha koji nije usmjeren rimi per se. Meni je rima uvijek bila de jure poetski preduslov kreacije stvaranja ali de facto uslovljavač misaonih pretpostavki autora. Zbog toga i nisam nikada bio preveliki ljubitelj rime ako nije bogatstvom riječi obasuta, a ne jednobraznosti prikaza pretpostavljena. Kod ovog autora, dapače, imamo sve. I rimovanu poeziju, odnosno stihove, i ne-rimovanu poetiku, odnosno misli, bez suvišnih zašto i kako, ubačene na bjelinu papira pred umjetnikom riječi. Međutim, vi, koji čitate sve ovo, i dalje se pitate kada ću krenuti in medias res objašnjavajući suštinu poetskih promišljanja ovoga autora. I neću, jer je ovdje suština forme upravo forma...suštine. Naime, jednostavnost pjesničkog, o, tako lijepog, ludila...je u direktnom ophođenju sa sobom i vlastitim okruženjem. Pred nama je blagost izričaja, jednostavnost forme i nenametljivost duha. Iskrenošću obuhvaćena. Pjesnici kao Danilović su pjesnici duha i opstojnosti vlastite – snage, prije svega.
On ne uslovljava, on se nada.
On ne traži, on ima.
I, iznad svega, on voli...
I u tome je jednostavnost njegovih poetskih poruka. U jednostavnosti ljubavi. Koja, u suštini i nije ništa više do forme življenja. A unutar formi i nije ništa drugo do suština nadanja. Elem, ono što mu zamjeram je ponekad previše riječi usmjerenih objašnjavanju sopstvenih istina. Ali mu ne zamjeran samokritičnost kojoj se izlaže a u cilju rastakanja (kako i rekoh: „Nikakva pesma“) radi sublimacije snage (ponovo, kako i rekoh: „Momački nokturno“) koja me je suštinski i vratila u formu mladosti. Kada i zaista sve jeste upravo tako i bilo. Sada, sjéti usmjereni - sjećanju težimo. Za razliku od Maje koji to sjećanje ispisuje kreirajući subrealitetom, realnost samu.
Riječi njegovih pjesama su riječi svakodnevnice koje u ovom slučaju postaju i nešto više: žanrovski određena usmjerenja. Poruke. Ljubavi, ali i upozorenja. Životu što stremi.
Uvijek su najsloženije činjenice, u stvari, najjednostavnije vizije. Naslov pjesme „Voliš li ti našu ljubav“ je pjesma sama. Pročitajte još jednom Bez upitnika, ili uskličnika. Može biti i zaključak, ali i pitanje, pa čak i uznemiravajuća sintagma. Zar se ljubav ne može voljeti? Zar „voljeti“ nije istoznačnost „ljubavi“ same? Naslovi pjesama unutar zbirke „Makar to bila slutnja samo“ su priča za sebe. Pa čak i onda kada samo naizgled patetični jesu. Kako ih čitati? Odgovor je jednostavan. Poslije čitanja pjesme? Da.
Kako preporučiti knjigu? Ne želim je preporučiti bilo kome sa bilo kakvim predrasudama. Ne želim je preporučiti malicioznim i istrulim ljubavnim odsjajima. Ne želim je preporučiti nadobudnim „pjesnicima“ koji drugoga i drugačijeg gledaju kao „anamo onog nadri skribomana“. Ne želim je preporučiti marginalcima duha koji od drveta cinizma ne vide šumu ljubavi. Ne želim je preporučiti baš svakome. Jer i nije za „svakoga“.
Ovo je optimistična knjiga. Bez obzira na žal kojom je optočena. Itekako optimistična knjiga! I zbog toga je želim preporučiti svima onima koji razumiju da živeći jedan i jedini život mogu mnogo toga učiniti. Ali, prije svega, voljeti. Uz poređenje njegove poeziju sa suštinom uozbiljenosti književnosti kao umjetnosti riječi, najbolje je to poistovjetiti sa ljubavlju prema Bogu. Naime, volim ga. Boga! Ali bez religije. Kao što volim i Majine pjesme. Ali, bez predrasuda.
Sabahudin Hadžialić
književnik,
gl.i odg.urednik,
DIOGEN pro kultura magazin
„Momački nokturno“ u „Nikakvoj pesmi“
Bog bez religije u pjesmama bez predrasuda
Rijetko, veoma rijetko u naslovu prikaza knjiga koristim složenice nastale iz naslova pjesama. Međutim, kod Maje Danilovića se to jednostavno nije moglo zaobići. U dva naslova odsjaji različitih vizija opstaju, unatoč sivilu nadanja koji obasjavaju njegove gorljive poeme. Kontradikcija uobličenosti prethodne rečenice je kontradikcija poetike ovoga autora. Za razliku od prve knjige, kada je i sam početak kreacije poetika bio usmjeren uspješnicama ljubavi, u ovom dijelu svojih poslanja, unutar književne riječi, pjesnik nastavlja realnost optočavati subrealnošću vlastite psihe. Nerijetko dodajući semantici predočenog i metafore zbilje koja na prvi pogled nije prijemčiva, ipak poslije ponovnog čitanja uspješno razaznajemo poruke autorskih misli. Ali, kako i rekoh, ovdje dominira subrealnost. Kakva? Sa jedne strane, moram priznati, blaga i tiha, ne toliko jača, nadgradnja uspješnih, lepršavih kreacija iz prethodne knjige o ljubavi i težnjama njenim, a s druge...S druge strane snažne poruke kratkog stiha koji nije usmjeren rimi per se. Meni je rima uvijek bila de jure poetski preduslov kreacije stvaranja ali de facto uslovljavač misaonih pretpostavki autora. Zbog toga i nisam nikada bio preveliki ljubitelj rime ako nije bogatstvom riječi obasuta, a ne jednobraznosti prikaza pretpostavljena. Kod ovog autora, dapače, imamo sve. I rimovanu poeziju, odnosno stihove, i ne-rimovanu poetiku, odnosno misli, bez suvišnih zašto i kako, ubačene na bjelinu papira pred umjetnikom riječi. Međutim, vi, koji čitate sve ovo, i dalje se pitate kada ću krenuti in medias res objašnjavajući suštinu poetskih promišljanja ovoga autora. I neću, jer je ovdje suština forme upravo forma...suštine. Naime, jednostavnost pjesničkog, o, tako lijepog, ludila...je u direktnom ophođenju sa sobom i vlastitim okruženjem. Pred nama je blagost izričaja, jednostavnost forme i nenametljivost duha. Iskrenošću obuhvaćena. Pjesnici kao Danilović su pjesnici duha i opstojnosti vlastite – snage, prije svega.
On ne uslovljava, on se nada.
On ne traži, on ima.
I, iznad svega, on voli...
I u tome je jednostavnost njegovih poetskih poruka. U jednostavnosti ljubavi. Koja, u suštini i nije ništa više do forme življenja. A unutar formi i nije ništa drugo do suština nadanja. Elem, ono što mu zamjeram je ponekad previše riječi usmjerenih objašnjavanju sopstvenih istina. Ali mu ne zamjeran samokritičnost kojoj se izlaže a u cilju rastakanja (kako i rekoh: „Nikakva pesma“) radi sublimacije snage (ponovo, kako i rekoh: „Momački nokturno“) koja me je suštinski i vratila u formu mladosti. Kada i zaista sve jeste upravo tako i bilo. Sada, sjéti usmjereni - sjećanju težimo. Za razliku od Maje koji to sjećanje ispisuje kreirajući subrealitetom, realnost samu.
Riječi njegovih pjesama su riječi svakodnevnice koje u ovom slučaju postaju i nešto više: žanrovski određena usmjerenja. Poruke. Ljubavi, ali i upozorenja. Životu što stremi.
Uvijek su najsloženije činjenice, u stvari, najjednostavnije vizije. Naslov pjesme „Voliš li ti našu ljubav“ je pjesma sama. Pročitajte još jednom Bez upitnika, ili uskličnika. Može biti i zaključak, ali i pitanje, pa čak i uznemiravajuća sintagma. Zar se ljubav ne može voljeti? Zar „voljeti“ nije istoznačnost „ljubavi“ same? Naslovi pjesama unutar zbirke „Makar to bila slutnja samo“ su priča za sebe. Pa čak i onda kada samo naizgled patetični jesu. Kako ih čitati? Odgovor je jednostavan. Poslije čitanja pjesme? Da.
Kako preporučiti knjigu? Ne želim je preporučiti bilo kome sa bilo kakvim predrasudama. Ne želim je preporučiti malicioznim i istrulim ljubavnim odsjajima. Ne želim je preporučiti nadobudnim „pjesnicima“ koji drugoga i drugačijeg gledaju kao „anamo onog nadri skribomana“. Ne želim je preporučiti marginalcima duha koji od drveta cinizma ne vide šumu ljubavi. Ne želim je preporučiti baš svakome. Jer i nije za „svakoga“.
Ovo je optimistična knjiga. Bez obzira na žal kojom je optočena. Itekako optimistična knjiga! I zbog toga je želim preporučiti svima onima koji razumiju da živeći jedan i jedini život mogu mnogo toga učiniti. Ali, prije svega, voljeti. Uz poređenje njegove poeziju sa suštinom uozbiljenosti književnosti kao umjetnosti riječi, najbolje je to poistovjetiti sa ljubavlju prema Bogu. Naime, volim ga. Boga! Ali bez religije. Kao što volim i Majine pjesme. Ali, bez predrasuda.
Sabahudin Hadžialić
književnik,
gl.i odg.urednik,
DIOGEN pro kultura magazin
 |
 |
 |
 |
   |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 Sabahudin Hadžialić i Majo Danilović, 26.4.2010.g. Beograd, Srbija |
Copyright © 2010 DIOGEN pro cultura magazine Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić . Design LOGO - Stevo Basara. All Rights Reserved.
Contact E-mail: sabihadzi@gmail.com; WWW: http://sabihadzi.weebly.com/
Adresa magazina/Address of the magazine: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Contact E-mail: sabihadzi@gmail.com; WWW: http://sabihadzi.weebly.com/
Adresa magazina/Address of the magazine: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
